Fotografija kojom se Rabak oprašta od dosadašnjeg stila slikanja kojekakvih gluposti, i svega što mu sleti pred objektiv, te prelazak na stranu fotografa koji pažljivo promišljaju i pričaju priču fotografijom, naziva se „Četr stolce i čukin park“. Iako autor podnaslovom suptilno sugerira da njegov moderni digitalni fotoaparat, vrijedan ko prosječno auto, može mjert i temperaturu zraka, priča sa slike vodi u sasvim druge sfere. Otkriva da Rabak postaje socijalno osjetljiv, te da nenametljivo izborom motiva želi potaket gledatelja na kritičko razmišljanje o današnjem kapitalističkom društvu. O društvu u kojem ljudi ne sjede u krugu, već jedni drugima okreću leđa, ili u najboljem slučaju bok. O društvu u kojem ljudi žive jedni kraj drugih u neposrednoj blizini ali se ne druže. O društvu gdje pas ima svoja prava, a čovjek ne. O društvu koje u novije vrijeme porobljava čak i Razjedinjene Balkanske Države, bivšu autorovu otatdžbinu. Rabak kroz fotografiju ne iznosi svoj stav, samo promatra šta se oko njega događa, neutralno poput dvogodišnjeg djeteta. On samo zapaža i bilježi, a filozofska razmišljanja ostavlja publici.
vrlo pronicljivo dragi anonymous! htio bih napomenuti da si propustio primjetiti uvijek prisutnu nategnutost između dobra i zla utjelovljenu vještim odabirom igre između toplog ljetnog svjetla i teškog hlada u kojem se predato kupaju četr stolice. ma nije meni namjera išta ostavit publici! jab njoj sve reko šta treba znat! ali evo, ovaj me je put publika preduhitrila osobnim pristupu likovnom djelu! svaka joj čast! s tehničke stane, po mom odomaćenom običaju, slika nije uslikana jednim od fotića koje osobno posjedujem već jednim malim posuđenim. tvojoj i mlađinoj velikodušnosti je ta drskost već dobro poznata!
Fotografija kojom se Rabak oprašta od dosadašnjeg stila slikanja kojekakvih gluposti, i svega što mu sleti pred objektiv, te prelazak na stranu fotografa koji pažljivo promišljaju i pričaju priču fotografijom, naziva se „Četr stolce i čukin park“. Iako autor podnaslovom suptilno sugerira da njegov moderni digitalni fotoaparat, vrijedan ko prosječno auto, može mjert i temperaturu zraka, priča sa slike vodi u sasvim druge sfere. Otkriva da Rabak postaje socijalno osjetljiv, te da nenametljivo izborom motiva želi potaket gledatelja na kritičko razmišljanje o današnjem kapitalističkom društvu. O društvu u kojem ljudi ne sjede u krugu, već jedni drugima okreću leđa, ili u najboljem slučaju bok. O društvu u kojem ljudi žive jedni kraj drugih u neposrednoj blizini ali se ne druže. O društvu gdje pas ima svoja prava, a čovjek ne. O društvu koje u novije vrijeme porobljava čak i Razjedinjene Balkanske Države, bivšu autorovu otatdžbinu. Rabak kroz fotografiju ne iznosi svoj stav, samo promatra šta se oko njega događa, neutralno poput dvogodišnjeg djeteta. On samo zapaža i bilježi, a filozofska razmišljanja ostavlja publici.
ReplyDeletevrlo pronicljivo dragi anonymous!
ReplyDeletehtio bih napomenuti da si propustio primjetiti uvijek prisutnu nategnutost između dobra i zla utjelovljenu vještim odabirom igre između toplog ljetnog svjetla i teškog hlada u kojem se predato kupaju četr stolice.
ma nije meni namjera išta ostavit publici! jab njoj sve reko šta treba znat! ali evo, ovaj me je put publika preduhitrila osobnim pristupu likovnom djelu! svaka joj čast!
s tehničke stane, po mom odomaćenom običaju, slika nije uslikana jednim od fotića koje osobno posjedujem već jednim malim posuđenim. tvojoj i mlađinoj velikodušnosti je ta drskost već dobro poznata!
štoćereć, svoe očemo, tuđe nedamo!!!
Deletevala vazda bilo!
ReplyDelete