zagreb, s kraja 20. stoljeća

jest da je jednostavnije pisat mi blog neg svakom ponaosob emajl, al se dogodilo ono čega sam se bojo. nemate se potrebu više javljat jer ne postoji više imperativ odgovaranja da osobno naslovljen sadržaj. drugim riječima, "aaaa ma dobre su slike, odoh gledat dnevnik...". već su to eksperimenti u psihologiji davno pokazali. ali neka, pišem ja ovo i radi sebe te budućih pokoljenja neshvaćenih foto-blogera peronospore (dijaspore op.a.). ne boj te se! znam ja da ciber-praznina sluša. religion, anyone? jopet sam čačko po crno-bijeloj arhivi i iskopo sljedeće radove. e, kako se slikalo samo s jednom lećom i efke filmom! nisam ni znao šta bi s drugim lećama i da sam ih imo (imo sam još jednu kasnije). danas imam leća i fotića da nesmim ni kazat. neki znate adresu di živim pa je bolje da mućam. ajd, bolje neg pisat blog. a maštalo se slikat i ilfordom jel efke je ono, kužiš kuruza, nije to čim slika europa (onda je još bila evropa). nit se to sad morala skidat prašina jer su negativi bili oprani u otopini čarlija i proprani prstima piha-senior metodom te osušeni u kupatilu di su roditelji navečer morali prat kosu i komentirat kako je pola negativa ko neeksponirano. jopet, nit se to moro izrez puno mjenjat, oštrina dodavat, boje pojačavat, ton podebljavat, šum reducirat, hajlajci spašavat, filteri emulirat, auto-fokus provjeravat, sjetit mem. karticu ponjet, kompjuter rebutirat, baterija punit, kablovi tražit... samo je trebalo strpljivo kadrirat.